Generic selectors
Exact matches only
Search in title
Search in content
Post Type Selectors
post
dogadjaj
izvestaj
page
mesecni-program
Language Switcher
SRB | ENG

Od priče o Aleksi do filma: zašto ne smemo da okrenemo glavu vršnjačkom nasilju

Film „Tri nedelje posle“ reditelja Miroslava Terzića prati odeljenje koje kreće na ekskurziju samo tri nedelje nakon što se njihov drug iz razreda ubio. Zasnovan je na stvarnim događajima i govori o vršnjačkom nasilju, njegovim posledicama, odgovornosti i krivici. Domaća premijera biće 22. novembra, a u bioskopima širom zemlje film se prikazuje od 26. novembra.

Ovaj tekst je jedan od priloga novembarskog broja magazina Liceulice, posvećenog vršnjačkom nasilju i njegovim uzrocima, a ne samo posledicama. U broju su i razgovori sa decom, nastavnicima i prosvetnim radnicima, aktivistima i stručnjacima, a ovomesečno izdanje štampano je uz podršku Delegacije Evropske unije u Srbiji.

Zašto je nastao film „Tri nedelje posle“?

Pre petnaest godina samoubistvo Alekse Jankovića, četrnaestogodišnjeg dečaka iz Niša, prvi put je u javnosti otvorilo temu vršnjačkog nasilja. Njegovi roditelji tvrdili su da je smrti prethodilo neprestano maltretiranje u školi, uz ozbiljne propuste onih koji su bili odgovorni za bezbednost dece, što je kasnije potvrđeno i sudskim postupcima.

Četiri godine nakon Aleksine smrti, piše Liceulice, dok se u Srbiji govorilo o zakonu koji nosi njegovo ime, još jedan četrnaestogodišnjak, Mahir Rakovac iz Sarajeva, počinio je samoubistvo, prema tvrdnjama njegove porodice – iz istih razloga.

Veliki deo javnosti zagovarao je usvajanje Aleksinog zakona, ali nikada nije stigao na dnevni red Skupštine, iako su u okviru postojećih zakona usvojene pojedine odredbe o prevenciji nasilja.

Smrt Alekse i Mahira otvorila je i teme nereagovanja, opravdavanja i saučesništva u vršnjačkom nasilju onih čiji je posao bio da ih zaštite.

Film „Tri nedelje posle“ je, kaže glumac i producent Branislav Trifunović, nastao iz želje da se ta priča ne zaboravi.

„Želeli smo da produžimo sećanje na tog dečaka i da sprečimo neku drugu decu da učine isto. To nas je od početka gonilo da izdržimo ovih deset godina koliko je sve trajalo od ideje pa do premijere“, rekao je.

Šta gledalac vidi na ekranu?

Film je surovo realističan prikaz vršnjačkog nasilja i njegovih posledica. Reditelj Miroslav Terzić želeo je da se gledaoci osete kao posmatrači, pa čak i učesnici nasilja.

„Ovde gledalac ima potrebu prvo da gleda šta se dešava, a onda, čini mi se, svako od nas ima potrebu da reaguje. Tako je ceo film od početka koncipiran da postavi pitanje šta si ti uradio i kako bi ti reagovao“, objasnio je.

U središtu priče je celo odeljenje, dvadeset petoro mladih glumaca, od kojih je većini ovo prvi film. Pre snimanja su se družili i razgovarali, kao što bi to činio pravi razred. Glumica Anđela Alavirević nada se da će film otvoriti razgovor koji nam je potreban.

„Volela bih da kroz izvestan broj godina mladi ljudi koji budu gledali ovaj film mogu da kažu kako se ne poistovećuju s problemom kojim se on bavi. Do tada se nadam da ćemo o tom problemu svi pričati glasno i hrabro“, rekla je.

Film je premijerno prikazan na festivalu u Karlovim Varima, gde je osvojio nagradu Europa Cinemas Label za najbolji evropski film. U Puli je dobio tri Zlatne arene, za scenario, režiju i montažu.

Šta možeš da uradiš ako svedočiš nasilju?

Upravo to pitanje u središtu je kampanje REAGUJ Delegacije Evropske unije u Srbiji, inspirisane ovim filmom.

Kampanja se obraća svedocima nasilja, vršnjacima koji možda nisu direktno ugroženi, ali mogu da prekinu krug ćutanja. Jer reagovati ne znači suprotstaviti se nasilniku. Ponekad je dovoljno da pitaš: „Jesi li dobro?“

Ovaj tekst nastao je prema članku Anje Anđušić „800+ nedelja posle“, objavljenom u magazinu Liceulice.

O novom broju magazina pisali smo i u tekstu Ne okreći glavu: novi broj Liceulice uz podršku EU.

DOGAĐAJI

EVROPSKA KUĆA

MULTIMEDIJA